Tenerife – Okean, Pustinja, Vulkan,…
02/Feb/17Nisam dugo objavljivao ništa na blogu, jednostavno nije bilo vremena i nije bio na listi prioriteta. Posle duže vremena konačno me je na pisanje pokrenula jedna destinacija, Tenerife. 6. juna 2016. sveže venčani, Ivana i ja smo se uputili na medeni mesec. Plan je bio da provedemo 4 dana u Madridu, sa posetom Toleda i 4 na Tenerifima. S obzirom da nas je nekoliko ljudi posle putovanja pitalo kako smo išli, gde smo našli jeftine kombinacije i slično, krenuću sa tim.
Dobro smo pregledali sajtove low cost kompanija i destinacije koje su dostupne i Tenerife su nam se učinili nekako najzanimljivijim. Za jeftine karte je zaslužan bio, sad već naš dobar drugar Ryanair. Iz Budimpešte smo leteli do Madrida, a povratna karta je bila oko 50€, kao i povratna od Madrida do Tenerifa. Prilično jeftino, ali zato što smo se spakovali u ručni prtljag. Ova kompanija je ok zato što je malo fleksibilnija od drugih i uz mali kofer, dimenzija 55x40x20 možeš poneti još jedan manji ranac.
Prva destinacija nam je bila Madrid, a o tome šta možete videti, gde jesti, gde izaći, neću pričati, jer je to sve individualno i najbolje da ga sami istražite. Preporuka vam je da uzmete free turu gde će vas lepo provesti kroz centar i pokazati vam sve znamenitosti i ako vam zapadne da dobijete Hoaquina za vodiča možda vidite i jednu predstavu u kojoj možete glumiti baš vi.
Trećeg dana smo se zaputili iz smeštaja u pola 4 ujutru na bus koji vozi do aerodroma. Krenuli smo od smeštaja do stanice ispred parlamenta odakle je kretao bus.
Posle 3 sata leta konačno smo stigli na ovo rajsko ostrvo. Kamena pustinja, šuma, kaktusi i okean. Najjeftinije iznajmljivanje auta u Evropi, besplatni parkinzi i besplatan auto put. Za svega 5€ može se iznajmiti auto na jedan dan. Jedino što za većinu rent a car kompanija treba da imate kreditnu karticu. Mi smo našli jednu koja prihvata i debitne kartice, ali je auto bio nešto skuplju, nekih 15€ dnevno.
Sleteli smo na severni aerodrom, a smeštaj nam je za prva tri dana bio na jugu u Costa del Selencio. Plan je bio da put do juga istražimo i idemo lagano uz more ali se ispostavilo da oko skoro celog ostrva ide auto put, pa smo odlučili da se direktno zaputimo do dole i da ne silazimo sa puta. Prvo smo otišli u Santa Cruz de Tenerife, koji je na moje iznenađenje bio veći nego što sam mislio. Grad sa preko 200 hiljada stanovnika. Tu smo se našli jer smo promašili skretanje za jug, pa smo se malo provozali i razgledali i uputili se dalje. Uživam da vozim putem uz more. Ovde sam prvi put vozio autoputem tik uz more. Pojedini delovi puta su nam pružali pogled na susedno ostrvo Grand Canaria (što možete videti na slici ispod).

Pored puta pustoš, po koja travka i kaktus. Prvi utisak mi je bio da je ostrvo pustinja. Nije samo pustinja, posle sam video. Tu je i okean, u središnjem pojasu su i šume, a pri vrhu kako se ide prema vulkanu El Teide pustinja nalik na Arizonu ili mi je ipak prvi utisak bio kao da sam na Mesecu. I bio sam, ali na medenom :).
Odlazak na Tenerife je za nas imao tri zadatka. Kupati se u okeanu, prilično hladna voda u junu mesecu. Otići na vulkan El Teide, doduše ne peške, nego autom i žičarom, ali dobro ipak je to 3500m visine. Treći cilj je bio skočiti paraglajdingom i prevazići strah od visine, koji izgleda ne postoji kad sam u avionu i na paraglajdingu sipostavilo se.
Kada smo stigli vreme je bilo sunčano i prilično jako je pržilo iako nije bilo više od 27 stepeni. Čini mi se da u Madridu na 35 nije bilo toliko toplo. Stigli smo u hotel, koji smo našli na bookingu po ceni od 97€ za 3 noći u dvokrevetnom apartmanu od nekih 45 kvadrata, sa terasom od još 20 koja je gledala na more. Posle smo ustanovili da je mesto mrtvo i da nema neki zavidan prilaz moru, a ni noćni život. To nam nije smetalo, s obzirom da smo iznajmili auto i mogli smo da idemo u bilo koje mesto na južnoj obali koje ima šetalište, peščanu plažu, kafiće, restorane. Saobraćaj im je dobro uređen i prava je milina voziti po ostrvu.

Prvi dan kada smo se smestili u hotel, malo smo se osvežili i odmah ušli u auto i pravac Los Cristianos, Playa de la Americas, Costa Adeje, U narednim danima smo posećivali iste ove gradove dok smo obilazili i druge gradove na ovom delu ostrva. Centar dešavanja je zapravo u ovom delu ostrva. Hoteli, diskoteke, restorani, plaže, šetališta.


Spremili smo se pre puta na guglu i imali neki okviran raspored, mada kao i uvek nešto iskrsne i treba biti biti u fazonu „go with the flow“ pa pustiti da te put vodi do novog cilja. Plan je bio za drugi dan da idemo da letimo paraglajdingom. Na Tenerifima je dobra ponuda i dobri uslovi za to. Baš taj dan nisu bili uslovi. Oblačno i nepovoljan vetar nisu nam dali da ostvarimo skok, ali dogovoroili smo se za sledeći dan. Na Tenerifima godišnje ima možda 100 kišnih dana, a kako su nam rekli lokalci ona uglavnom pada u nekom središnjem delu, negde od 700 do 1200m nadmorske visine, a retko kad se spusti do obale iako su sudeći po oblacima deluje da će svakog trena pljusnuti. Sa nekih 800m smo i trebali da se spustimo, a kako su oblaci bili u tom delu, procenili su to kao rizičnu situaciju zbog vidljivosti. Pomerili smo dan leta.


Sutradan je bio dogovor da se nađemo ispred nekog hotela u 10. Oblaci kao da se nisu ni pomerili. Sivi, sumorni oblaci i dalje su stajali na onom delu odakle je trebalo da skačemo. Odložili smo skok za 13h.
Došlo je 13h i došli su po nas kombijem. Vreme je bilo isto kao i juče, kao i jutros u 10, ništa se nije promenilo. Na pitanje zašto sada skačemo, ako je loše vreme, vozač nam je rekao da nema veze, da je sve u redu i da će biti dobar vetar. Usput smo pokupili još dva Nemca. Nakon toga pokupili smo i instruktore koji su do jednog dela puta došli kolima i motorima, a onda nastavili kozijim putevima do mesta odakle smo trebali da skačemo. Proverili su vetar i sve je bilo ok. Padala je sitna kišica sa povremenim naletima vetra. Raspakovali smo se na mestu odakle uzleću. Prvo je trebala da leti Ivana, sa instruktorom koji već 30 godina leti. Objasnili su nam da se ni slučajno ne okrećemo i kad nam kažu da krenemo, da šetamo, a kad kažu „run“ da trčimo. Ivana je krenula, sve se nekako na brzinu odigralo, 4-5 koraka i već su poleteli. Mene su ostavili za kraj. Namestili su se sledeći i taman da polete stopirali su sve. Pričali su nešto na španskom, nisam ih razumeo ni reči. Pitao sam šta se dešava, rekoše da nije dobro, vetar se promenio. Čoveče, šta nije dobro žena mi upravo skočila. Nije mi bilo svejedno, sve dok za 5 sekundi nisu rekli ovom prvom Nemcu da krene i odjednom je poleteo. Onda su mi objasnili da su čekali povoljan vetar za skok, jer je bitno da ih vetar ne baci bočno, što opet nije strašno jer su iskusni i iščupali bi se i poleteli, ali kad skaču sa nekim obično se taj neko uspaniči i može biti komplikovano.

Skočio je i treći i ja sam bio uzbuđen, jer je došao red na mene. Zastali smo nekih par minuta jer je krenuo loš vetar i zato što se trećem izgubio svaki trag. Već sam mislio da neću ni skakati, a i moram priznati da mi je bila frka, kad sam iz vidika izgubio trećeg. On je navodno bio iza brda, pa ga zato nismo videli. Trči, trči, trči i ne okreći se, za 3 sekunde bio sam u vazduhu, sa malom dozom straha, ali sa neverovatnim osećajem uzbuđenja, pogotovo kad smo se odlepili daleko od brda i bili negde na 500m visine iznad autoputa. Sjajan osećaj. Sjajnih 15 minuta i želja da se ponovo dočepam visina u što skorije vreme. Prvo nam je ponuđen skok koji je trebao da traje sat i po i da start bude skroz negde blizu vulkana, ali ostavićemo ga za neki sledeći dolazak na Tenerife. Ovo je bila proba.

Stigli smo dole na zemlju okruženi plantažama banana i kamilama koje su neki turisti jahali. Utisci ostaju u srcu, a na fotkama su uspomene. U redu je bilo kupiti snimke i fotke iz gopro-a jer to nije bilo uključeno u cenu.
Sjajan skok je iza, a neka klopa bi mogla biti ispred. Nastavljamo dalje, a izjutra opet na visine, ali sa tlom pod nogama.
Četvrti dan. Oblačno, malo manje nego prethodnih dana. Navigaciju na telefonu smo upalili i krenuli. Bilo je pred nama nekih 60ak kilometara uzbrdo uzanim i krivudavim putevima. Pravo uživanje voziti. Mir, tišina i priroda. Povremeno naletimo i na neko selo. Pustara, sa povremenim kaktusima je bila do jednog dela, a onda je krenulo zelenilo, četinari i oblaci kroz koje smo prolazili. Kada smo prošli oblake, sjajan prizor, bili smo iznad oblaka. Posle toga je opet došla pustinja, kao da smo negde u Arizoni. Kažu da je poslednja erupcija bila 1909. i da je zapravo krater bio mnogo niže, a ceo taj vrh je lava koja se ohladila. Meni je super ta priča, pa nisam proveravao tačnost iste. Došli smo do 2200m i tu smo parkirali auto i otišli na žičaru. Bila je gužva i čekali smo da se ukrcamo nekih 45 minuta, ali kada smo se popeli videli smo da je vredelo čekati. Slika govori više od reči. Uzeli smo povratnu kartu za žičaru, pa smo morali za sat vremena najviše da se vratimo dole. Moj savet je da uzmete u jednom pravcu, pa da onda ispešačite još tih poslednjih 200 metara i sa 3718m vidite ceo krug oko ostrva. Pogled je neopisiv rečima. Pogledajte slike.






Nakon toga smo se spustili do Puerto de la Cruz, vozili kroz kišne oblake i konačno došli do simpatičnog gradića koji predlažemo da stavite na listu mesta koja treba obići na Tenerifima. Parkirali se i ostavili naš mali Citigo da odmori od napornog puta. Kada smo malo došli sebi, otišli da jedemo i prošetamo plažama, ali ovog puta sa crnim peskom.







Ujutru smo ustali u 7. Oko 10 smo imali let za Madrid. Spakovali se i otišli do kola. Stavim ključ u bravu da otvorim, neće. Opet probam, ali samo uspem da otvorim vrata sa vozačke strane. Ostalih troje vrata i gepek ne reaguju. Vrata neće ni sa unutrašnje strane da se otvore. Šta sada? Ajde nekako ćemo sve potrpati kroz ova vrata, ali kad sam ubacio ključ i pokušao da dam kontakt auto ne reaguje. Da li se raskodirao ključ, crkla elektronika ili ko zna šta. Na satu pola 8, 30 km od aerodroma, a u 9 najkasnije bismo trebali da budemo tamo. Pozovemo rent a car agenciju, međutim čovek koji se javio slabo zna engleski i jedva smo se sporazumeli. Zapravo nismo, jer nismo znali šta da radimo sa autom, samo smo znali da tek oko pola 10 mogu da dođu po nas. Odemo do policijske stanice i policajac je bio toliko ljubazan da ga je on pozvao i preneo nam da ostavimo auto gde je i da napišemo na papir adresu i zajedno sa ključem ostavimo to na pult agencije na aerodromu. Uputio nas je na taksi stajalište i objasnio da su taksisti ok, ali da možemo i busom ako želimo. Bus je taman otišao, pa smo se odlučili za taksi. Cena taksija je bila korektna, a za 20ak minuta smo bili na aerodromu. Kada nam je izbacio kofere, pitao nas je da li želimo kešom ili karticom da platimo. Izvadio je aparat i okrenuo glavu na drugu stranu da ukucam pin. Zahvali smo se i otišli na avion u nastavak Madridske avanrtue.
Nekoliko putam sam skraćivao ovaj tekst, da biste što manje imali za čitanje, pa se nadam da sam uspeo da vam dočaram što bolje svoje utiske. Preporučujem da posetite ovo mesto i da ga doživite na svoj način. Ja sam uživao i nadam se da ću Tenerife ponovo posetiti nekad u budućnosti.